Turbe Šejha Juje

Turbe Šejha Juje

Turbe je izgrađeno 1831. godine (Hasandedić, 2000: 83).

TURBE (mauzolej)

Ali-paša Rizvanbegović – Stočević

Bosanskohercegovački

Mostar

U ovom obnovljenom otvorenom potkupolnom turbetu, oktaugaonom, na šest kamenih stubova koji su spojeni polukružnim lukovima, u kojem je jedan mezar sa dva nišana, sa natpisom, sahranjen je Mustafa Ejubović, u narodnu poznati kao Šejh Jujo, cijenjeni mostarski učenjak iz perioda Osmanskog carstva u BiH. Rođen je u Mostaru 1650. godine, a umro 1707. godine. „Iz do sada utvrđenih Šejh Jujinih djela, ustanovljeno je da se je Šejh Jujo bavio izučavanjem fikha a (pravo), disputacije, mantika (logike), gramatike, filozofije, akaida (dogmatike), književnosti, tefsira (komentara Kur'ana), metrike (arud), leksikografije i astronomije. Iz navedenih znanstvenih oblasti napisao je mnogobrojne komentare (sahr), rasprave (risale), i gose (hasiya). Pored pisanja mnogobrojnih djela iz navedenih oblasti, Šejh Jujo je prepisao do sada utvrđena 42 djela iz znanstvenih oblasti disputacije, stilistike, mantika, fikha, filozofije, tefsira i akaida na arapskom, perzijskom i turskom jeziku. Kako je i sam bio prepisivač arapskih, perzijskih i turskih pisaca, isto su tako još za života prepisivana njegova djela“ (Ćeman, 2011: 5). Prema predaji „Šejh Jujo uživao je veliki ugled i među carigradskim učenim svijetom, pa mu je ponuđena profesura na jednoj od najistaknutijih carigradskih škola. U to vrijeme su Mostarci pozvali Šejh Juju da primi položaj mostarskog muftije, pa iz ljubavi prema rodnoj grudi on se opredijeli za povratak u domovinu i tom prilikom kaže. „Osjećam da blagi vjetar Svemilosnog dolazi iz Hercegovine i nemam snage da odolim zovu rodne grude“ (Mujezinović, 1982: 145).
Nametak (1933.) u Novome Beharu donosi nekoliko narodnih predaja koje se odnose na Šejh Juju. „Priča se da je nekakav „duka“, knez, valjda iz Vlaške, imao jedinca sina, pa mu je uzeo kao druga jedno siroče, s kojim je njegovo dijete raslo i zajedno se odgajalo, tako da je u svačemu bilo ravno kneževom sinu. „Duka“ je siroče gledao kao i svoje dijete, a i njega je siroče smatralo svojim ocem. Desilo se, kada je ovo dvoje djece odraslo do muževne dobi, da je „duka“ umro, a njih obojica započeše borbu za kneževsku vlast. Ili su ta djeca bila tako slična da se nije poznavalo, koje je dukino, a koje siroče, ili su izumrli oni, koji su bili na kneževu dvoru, kad je on uzeo siroče u svoj dvor, nastao je spor oko toga, da li da obojica naslijede kneza ili samo onaj koji je znao za se da je knežev sin, dok je i drugi, koji je u dvor došao kao siroče, tvrdio da mu je „duka“ otac. Spor se nije mogao nikako u Vlaškoj riješiti, pa pošalju izvještaj u Carigrad, da im Šejh-ul-islam presudi. Ali ni tamo nisu znali kako bi presudili, pa pošalju tatara u Mostar, da Šeh Jujo tu stvar prouči i riješi. Rekoše: „Ako on to ne znade, ne će niko ni znati“. Pojahao tatar na ata, pa put Hercegovine. Dođe u Mostar, a tu mu rekoše da je Šeh Jujo otišao u Bijelo Polje, gdje je imao imanje, kamo bi ljeti isptrljavao. Tatar pođe odmah u Bijelo Polje i kod Zalika susretne jednog hodžu. Upita ga: „Znaš li ti, gdje bih mogao naći Šeh Juju?“ „Ja sam, šta ti trebam?“ Tatar sjaše s konja i izvadi mu pismo. Šeh Jujo čučne ukraj ceste, pročita pismo, izvadi iz džepa papira, a iza pasa divit, pa napisa rješenje i dade ga tatarinu. Evo kako je on presudio: Treba otkopati mrtvaca, izvaditi mu jedno rebro, oprati to rebro i staviti ga u jednu posudu čiste vode. Tada treba uzeti po jednu kap krvi od ove dvojice, koji tvrde da su dukina djeca i pustiti kap da kane na vodu. Kap krvi od pravog djeteta će pasti ravno na kost i s njom će se sastaviti, a onoga drugoga, ako nije sin, razliće se po vodi. Tada će samo sin naslijediti oca.“ (Nametak, 1933: 208). Također, navodi još jednu zanimljivu narodnu predaju: „Nekada Šejh Juji odnijela svraka piliće, pa je prokleo. I priča se da otada nije nikada bilo u Mostaru svraka“ (Nametak, 1933: 209).

Kamen

Mujezinović bilježi natpis na nišanu:

„Šejh Juji Mustafa, sin Jusufa, sina Muradova,
rođen hidžr. 1061 (1650/51), a umro 1119.“ (1707) (Mujezinović, 1982: 236)

Također, navodi i hronogram o smrti Šejha Juje (Mujezinović, 1982: 236) pozivajući se na „Zbornik M. Kadića (sv. 5, str. 157)“:

"Moj profesore-kapacitetu, svjetski učenjače,
je l' iza Tebe ostalo ikakvo siroče kao ja?
Da, sve naučne discipline iza Tebe su puste,
o čemu svjedoče Tvoja djela onom, ko ih prostudira
Divno li je rečeno u hronogramu Vaše smrti:
Svi izvori nauke presušili su! 1119 g."

Osmanski period u BiH

Ćeman, Mustafa. Opijač, Ibrahim. 2011. Mustafa Ejubović, Šejh Jujo; Bibliografija, Biografija. Mostar: Muzej Hercegovine Mostar. Dostupno na: https://viewer.joomag.com/mustafa-ejubovi%C4%87-sejh-jujo/0090111001421226518?short& (10.10.2022.)

Hasandedić, Hivzija. 1961. Kulturno-istorijski spomenici u Mostaru iz turskog doba, Prilozi za orijentalnu filologiju, 10, X-XI, Sarajevo, str. 149-177.

Hasandedić, Hivzija. 2000. Mostarski vakifi i njihovi vakufi. Mostar: Medžlis islamske zajednice Mostar.

Mujezinović, Mehmed. 1982. Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine. Knjiga III – Bosanska Krajina, Zapadna Bosna i Hercegovina. Sarajevo: Veselin Masleša.

Nametak, Alija. 1933. “Šejh Jujo” u narodnoj predaji: 1061.-1119. po Hidžretu (1650.-1707.). Novi Behar: list za pouku i zabavu, God. VI, br. 16. Sarajevo, 15. februara 1933, str. 208-209.

Privremena lista nacionalnih spomenika: kompletna. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Dostupno na: http://old.kons.gov.ba/main.php?id_struct=165&lang=1
(1.10.2022).