Turbe Ajvaz-dede
Title
Turbe Ajvaz-dede
Temporal Coverage
Pretpostavlja se da je turbe izgrađeno krajem 16. ili početkom 17. stoljeća.
Worktype
TURBE (mauzolej)
Notes
NACIONALNI SPOMENIK - na Privremenoj listi nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine (Bosna i Hercegovina, Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika).
Agent
Hasan Kafija Pruščak
Notes
Prema Mujezinović (1998: 300) "turbe nad grobom Ajvaz-dedinim" izgradio je Hasan Kafija Pruščak.
Cultural Context
Bosanskohercegovački
Notes
Bosanskohercegovačka turbeta 16. / 17. stoljeća
Location
Prusac
Notes
Turbe Ajvaz-dede se nalazi u neposrednoj blizini Handanagine džamije.
Description
Prema predaji, u ovom obnovljenom zatvorenom turbetu sa krovom, u kojem je jedan drveni sarkofag prekriven zelenom čohom, sa jednim uzglavnim nišanom, bez natpisa, sahranjen je Ajvaz-dedo, uz čije ime se veže jedna od najpopularnijih legendi o vrelu Ajvatovica.
Narodnu predaju o Ajvaz-dedi bilježi Enveri Kadić u dodatku iza Muvekkitovog teksta: „(Poslije osvojenja Bosne, u Bosnu je došla jedna osoba pohvalnih svojstava iz krajeva Anadolije, po imenu Uvejz-dede [Ajvaz-dede]. Tom prilikom naselio se u kasabu Prusac, koja se ubrajala među veće kasabe. Godinama je ulagao veliki trud u vjerskom prosvjećivanju stanovništva spomenute kasabe i širenju islamskog obrazovanja, i tako bio uzrokom prelaska na islam stanovništva tog kraja. Sve kršćansko stanovništvo sela Vesela, u spomenutom kadiluku, primilo je islam zahvaljujući poticajnom djelovanju spomenutog učenjaka. I njihov svećenik po imenu Panča učio je pred navedenim i u jednoj godini uspio naučiti napamet časni Kur'an, pa su ga tamo postavili za muallima u mektebu. On je Boga molio da njegovi potomci, s oca na sina, budu muslimani. Zaslugom spomenutog učenjaka, muslimansko stanovništvo navedene kasabe prilično se uvećalo, a i dalje se širi. Budući da nije bilo dovoljno vode za piće, mjesno stanovništvo se mučilo i oskudijevalo vodom. Nije bilo u blizini izvora koji se tamo doveo, a u mjestu Ajvatovi, pet čejreka sata hoda udaljenoj od spomenute kasabe, izvornu vodu pregrađivala je jako velika stijena. Ova potreba stanovništva, koja se prenosi predajom, zadovoljena je pokretanjem duhovnih snaga spomenutog šejha. On se sklonio pod okrilje Božijeg spasa i svakog jutra, prije izlaska sunca, na spomenutoj stijeni, izlazio je na brežuljak i tu boravio u pobožnosti, moleći da se spomenuta stijena Božijom svemoći, raspukne. Tako je činio punih četrdeset dana. Četrdesetu noć usnio je da se stijena rascijepila i da voda teče. U zoru se digao i sa muridima i učenicima otišao do spomenute stijene i vidio kako je, uistinu, stijena prepukla po sred sredine i voda teče. Tamo je uzvišenom Bogu iskazao veliku zahvalnost, a onda je u znak velike radosti ispaljeno iz pušaka, pa su se veseli u kasabu vratili. Iza toga napravljeni su čunkovi i voda dovedena u kasabu Prusac.)“ (Muvekkit, 1999: 74/75).
Sličnu predaju donosi i Mujezinović: „Prema narodnom predanju Ajvaz-dedo je došao u Bosnu sa sultan Fatihom i dobio zadatak da u Uskoplju širi islam, nastanivši se u Pruscu gdje je i umro. Po istom predanju, Ajvaz-dedo je izgradio vodovod i u Prusac doveo vodu drvenim čunkovima sa oko šest kilometara udaljenosti ispod planine Šuljage. Legenda kaže da mu je jedna velika stijena (duga 74 m) smetala za dovođenje vode u Prusac, pa je Ajvaz-dedo radi toga izlazio 40 jutara do stijene moleći Boga da se stijena rastavi. Četrdeseto jutro, kada je klanjao sabah, učeći je usnuo i vidio kako dva bijela ovna udariše u stijenu i stijena se rastavi. Kada se probudio, ugledao je rastavljenu stijenu i kroz pukotinu proveo čunkove. Narod je po Ajvaz-dedi nazvao ovu stijenu Ajvaz-dedinom stijenom, a vrelo nazvao imenom Ajvatovica. I navodno je još od tada počelo hodočašće ovog vrela i stijene, pa bi se svijet bliže i dalje okoline Prusca ovdje sastajo na dovu i teferič svake godine sedmog ponedjeljka po Jurjevu. Tako se ovo hodočašće po Ajvaz-dedi nazvalo Ajvatovica“ (Mujezinović, 1998: 299/300).
S druge strane, Bejtić u vezi sa ovim predajama pojašnjava sljedeće: “Narodna predaja za Ajvaz-dedu veli, da je došao u Bosnu sa sultanom Fatihom i da je onome kraju velikih usluga učinio. Ta je predaja posve netačna. Ajvaz-dedin mit je svakako plod onih nesređenih prilika prve polovine 18. stoljeća. To jasno pokazuje arhitektura i turbeta i nišana u njemu. Turbe je, doduše, više puta popravljano, pa se ne zna pouzdano, kakav mu je bio najstariji oblik, ali to nedvojbeno potvrđuje kameni nišan uz prednji dio kenotafa. Natpisa na njem nema nikakva, ali se jasno vidi po obliku i ornamentici (trokutići ispod turbana), da pripada obilju takvih spomenika iz 18. stoljeća [bosanska turbeta koja su građena od mješavine ćerpića, kamena i drveta]. Prema tome je predaja, koja Ajvaz-dedu veže za ranija vremena, obična zabluda" (Bejtić, 1952: 291-292).
Također, Ljubović i Nametak u monografiji o Hasan Kafiji Pruščaku navode: “U vremenu od XVII. stoljeća naovamo u narodu njegova kraja iskontruirane su i legende vezane za njegovu ličnost, od kojih se neke više odnose na jednu drugu popularnu ličnost prusačkoj kraja, Ajvaz Dedu” (Ljubović, Nametak, 1999: 19).
Na zidu turbeta se nalazi sandučić za običaj ostavljanja dobrovoljnih novčanih priloga, pri čemu se prilozu mogu ostavljati sa unutrašnje i vanjske strane turbeta, a Ajvatovica, koja je „tradicionalno dovište bosanskih muslimana” nalazi se i u kalendaru značajnih datuma Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini (Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, 2022.), s napomenom da se Hodočašće na Ajvatovicu – Prusac nalazi i na preliminarnoj listi nematerijalne kulturne baštine Bosne i Hercegovine.
Narodnu predaju o Ajvaz-dedi bilježi Enveri Kadić u dodatku iza Muvekkitovog teksta: „(Poslije osvojenja Bosne, u Bosnu je došla jedna osoba pohvalnih svojstava iz krajeva Anadolije, po imenu Uvejz-dede [Ajvaz-dede]. Tom prilikom naselio se u kasabu Prusac, koja se ubrajala među veće kasabe. Godinama je ulagao veliki trud u vjerskom prosvjećivanju stanovništva spomenute kasabe i širenju islamskog obrazovanja, i tako bio uzrokom prelaska na islam stanovništva tog kraja. Sve kršćansko stanovništvo sela Vesela, u spomenutom kadiluku, primilo je islam zahvaljujući poticajnom djelovanju spomenutog učenjaka. I njihov svećenik po imenu Panča učio je pred navedenim i u jednoj godini uspio naučiti napamet časni Kur'an, pa su ga tamo postavili za muallima u mektebu. On je Boga molio da njegovi potomci, s oca na sina, budu muslimani. Zaslugom spomenutog učenjaka, muslimansko stanovništvo navedene kasabe prilično se uvećalo, a i dalje se širi. Budući da nije bilo dovoljno vode za piće, mjesno stanovništvo se mučilo i oskudijevalo vodom. Nije bilo u blizini izvora koji se tamo doveo, a u mjestu Ajvatovi, pet čejreka sata hoda udaljenoj od spomenute kasabe, izvornu vodu pregrađivala je jako velika stijena. Ova potreba stanovništva, koja se prenosi predajom, zadovoljena je pokretanjem duhovnih snaga spomenutog šejha. On se sklonio pod okrilje Božijeg spasa i svakog jutra, prije izlaska sunca, na spomenutoj stijeni, izlazio je na brežuljak i tu boravio u pobožnosti, moleći da se spomenuta stijena Božijom svemoći, raspukne. Tako je činio punih četrdeset dana. Četrdesetu noć usnio je da se stijena rascijepila i da voda teče. U zoru se digao i sa muridima i učenicima otišao do spomenute stijene i vidio kako je, uistinu, stijena prepukla po sred sredine i voda teče. Tamo je uzvišenom Bogu iskazao veliku zahvalnost, a onda je u znak velike radosti ispaljeno iz pušaka, pa su se veseli u kasabu vratili. Iza toga napravljeni su čunkovi i voda dovedena u kasabu Prusac.)“ (Muvekkit, 1999: 74/75).
Sličnu predaju donosi i Mujezinović: „Prema narodnom predanju Ajvaz-dedo je došao u Bosnu sa sultan Fatihom i dobio zadatak da u Uskoplju širi islam, nastanivši se u Pruscu gdje je i umro. Po istom predanju, Ajvaz-dedo je izgradio vodovod i u Prusac doveo vodu drvenim čunkovima sa oko šest kilometara udaljenosti ispod planine Šuljage. Legenda kaže da mu je jedna velika stijena (duga 74 m) smetala za dovođenje vode u Prusac, pa je Ajvaz-dedo radi toga izlazio 40 jutara do stijene moleći Boga da se stijena rastavi. Četrdeseto jutro, kada je klanjao sabah, učeći je usnuo i vidio kako dva bijela ovna udariše u stijenu i stijena se rastavi. Kada se probudio, ugledao je rastavljenu stijenu i kroz pukotinu proveo čunkove. Narod je po Ajvaz-dedi nazvao ovu stijenu Ajvaz-dedinom stijenom, a vrelo nazvao imenom Ajvatovica. I navodno je još od tada počelo hodočašće ovog vrela i stijene, pa bi se svijet bliže i dalje okoline Prusca ovdje sastajo na dovu i teferič svake godine sedmog ponedjeljka po Jurjevu. Tako se ovo hodočašće po Ajvaz-dedi nazvalo Ajvatovica“ (Mujezinović, 1998: 299/300).
S druge strane, Bejtić u vezi sa ovim predajama pojašnjava sljedeće: “Narodna predaja za Ajvaz-dedu veli, da je došao u Bosnu sa sultanom Fatihom i da je onome kraju velikih usluga učinio. Ta je predaja posve netačna. Ajvaz-dedin mit je svakako plod onih nesređenih prilika prve polovine 18. stoljeća. To jasno pokazuje arhitektura i turbeta i nišana u njemu. Turbe je, doduše, više puta popravljano, pa se ne zna pouzdano, kakav mu je bio najstariji oblik, ali to nedvojbeno potvrđuje kameni nišan uz prednji dio kenotafa. Natpisa na njem nema nikakva, ali se jasno vidi po obliku i ornamentici (trokutići ispod turbana), da pripada obilju takvih spomenika iz 18. stoljeća [bosanska turbeta koja su građena od mješavine ćerpića, kamena i drveta]. Prema tome je predaja, koja Ajvaz-dedu veže za ranija vremena, obična zabluda" (Bejtić, 1952: 291-292).
Također, Ljubović i Nametak u monografiji o Hasan Kafiji Pruščaku navode: “U vremenu od XVII. stoljeća naovamo u narodu njegova kraja iskontruirane su i legende vezane za njegovu ličnost, od kojih se neke više odnose na jednu drugu popularnu ličnost prusačkoj kraja, Ajvaz Dedu” (Ljubović, Nametak, 1999: 19).
Na zidu turbeta se nalazi sandučić za običaj ostavljanja dobrovoljnih novčanih priloga, pri čemu se prilozu mogu ostavljati sa unutrašnje i vanjske strane turbeta, a Ajvatovica, koja je „tradicionalno dovište bosanskih muslimana” nalazi se i u kalendaru značajnih datuma Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini (Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, 2022.), s napomenom da se Hodočašće na Ajvatovicu – Prusac nalazi i na preliminarnoj listi nematerijalne kulturne baštine Bosne i Hercegovine.
Material
Kamen; cigla; drvo
Style Period
Osmanski period u BiH
References
Bejtić, Alija. 1952. Spomenici osmanlijske kulture u Bosni i Hercegovini. Prilozi za orijentalnu filologiju, 3-4, str. 229-297.
Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini. Značajni datumi u kalendaru Islamske zajednice u 2022. godini – objašnjenja. Dostupno na: https://www.islamskazajednica.ba/index.php/vaktija-datumi/30379-znacajni-datumi-u-kalendaru-islamske-zajednice-u-2022-godini-objasnjenja
(26.11.2022.)
Ljubović, Amir. Nametak, Fehim. 1999. Hasan Kafija Pruščak. Sarajevo: Sarajevo Publishing.
Mujezinović, Mehmed. 1998. Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine. Knjiga II – Istočna i Centralna Bosna. Sarajevo: Sarajevo-Publishing.
Hadžihuseinović, Salih Sidki Muvekkit. 1999. Povijest Bosne. Sarajevo: El-Kalem.
Preliminarna lista nematerijalne kulturne baštine Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina, Državna komisija za saradnju sa UNESCO-m. Dostupno na:
http://unescobih.mcp.gov.ba/konkursi/?id=15125 (26.11.2022.)
Privremena lista nacionalnih spomenika: kompletna. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Dostupno na: http://old.kons.gov.ba/main.php?id_struct=165&lang=1
(1.10.2022).
Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini. Značajni datumi u kalendaru Islamske zajednice u 2022. godini – objašnjenja. Dostupno na: https://www.islamskazajednica.ba/index.php/vaktija-datumi/30379-znacajni-datumi-u-kalendaru-islamske-zajednice-u-2022-godini-objasnjenja
(26.11.2022.)
Ljubović, Amir. Nametak, Fehim. 1999. Hasan Kafija Pruščak. Sarajevo: Sarajevo Publishing.
Mujezinović, Mehmed. 1998. Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine. Knjiga II – Istočna i Centralna Bosna. Sarajevo: Sarajevo-Publishing.
Hadžihuseinović, Salih Sidki Muvekkit. 1999. Povijest Bosne. Sarajevo: El-Kalem.
Preliminarna lista nematerijalne kulturne baštine Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina, Državna komisija za saradnju sa UNESCO-m. Dostupno na:
http://unescobih.mcp.gov.ba/konkursi/?id=15125 (26.11.2022.)
Privremena lista nacionalnih spomenika: kompletna. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Dostupno na: http://old.kons.gov.ba/main.php?id_struct=165&lang=1
(1.10.2022).
Files
Collection
Citation
“Turbe Ajvaz-dede,” Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine, accessed November 24, 2024, https://kin.ff.unsa.ba/turbeta/items/show/15.
Geolocation
Item Relations
| Item: Turbe Hasana Kafije Pruščaka | dcterms:relation | This Item |